Postoje informacije, koje se ne mogu službeno potvrditi, da su visoki predstavnici EU-a i SAD-a u Bruxellesu 18. lipnja 2009. godine od Ive Sanadera ultimativno zatražili ostavku

U kontekstu radikalnoga demistificiranja jedne impresivne karijere danas se može nešto konkretnije kazati i o enigmi svih enigmi koja još uvijek obavija lik i djelo Ive Sanadera: o stvarnim razlozima i okolnostima njegova naglog odlaska s položaja. O njima se u javnosti samo nagađalo, spominjale su se razne hipoteze, kombinacije i mogućnosti, ali nitko nije decidirano obavijestio publiku: eto, dame i gospodo, premijer Sanader otišao je zbog toga i toga. Sam Sanader o vlastitome slučaju govorio je ponajmanje; ponašao se kao da je nenajavljena ostavka premijera usred mandata najnormalnija stvar na svijetu, glumatao je, izvlačio se općenitostima, i teatralno ljutio na sve one koji su od njega tražili da objasni svoj postupak. “Pa rekao sam vam!”, bilo je sve što je u tom povodu bijesno rekao, dobro znajući da nije rekao ništa.

IZNENAĐENJE U BRUXELLESU

Nacional već dulje vrijeme raspolaže nekim saznanjima o tome tko je navodno, kako, i zašto, gospodina Sanadera prisilio na odlazak. “Navodno” je riječ koju u danom kontekstu ne treba zanemariti. Spomenuta saznanja nisu se mogla razviti u temu, jer krug ljudi koji su odlučili o Sanaderovoj političkoj sudbini po definiciji zazire od oficijelnih javnih verifikacija svojih ključnih odluka, što je i razumljivo. S obzirom na izostanak službene potvrde, te odluke danas se mogu razmatrati na hipotetski način, kao pozadinska informacija koja ima veliku razinu vjerodostojnosti. U dobro obaviještenim zagrebačkim političkim krugovima ona, uostalom, cirkulira već dulje vrijeme. Izvori, dakle, govore da je u četvrtak, 18. lipnja 2009. godine, Ivo Sanader otišao u Bruxelles na sastanak glavnih ljudi Europske pučke stranke, svojevrsne matice europskih političara desnoga centra, kojoj se pridružio i HDZ. Osim spomenutog, dogovorio je u toj prilici još nekoliko sastanaka, među ostalim i s nekoliko vodećih funkcionara Europske unije. Kad je došao na sastanak s tim funkcionarima, iznenadio se, primijetivši da se u prostoriji nenajavljeno nalazi i Robert Bradtke (tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj). Na stolu pred Sanaderovim sugovornicima nalazila se pozamašna hrpa dokumenata, koje su predočili premijeru. Rekli su mu bez oklijevanja da mora odmah podnijeti ostavku, i povući se iz aktivne politike. Zaključili su da je on najveći problem hrvatske politike; da je glavna prepreka hrvatskome približavanju Europskoj uniji; da nije u stanju voditi borbu protiv korupcije; da se zbog njegove tvrdoglavosti ne rješava spor sa Slovenijom; da s njegovim ostankom na položaju dolazi u pitanje integriranje Hrvatske u euroatlantske institucije, koje je važan segment zapadne strategije za jugoistočnu Europu, jer je prvi korak u realizaciji politike koja će se primijeniti i na druge exjugoslavenske države, koje za Hrvatskom zaostaju. Hrvatska mora biti primjer za druge, a sa Sanaderom to ne može postati.

NAPRASNI ODLAZAK BEZ OBRAZLOŽENJA

Postoje informacije da se gospodin Sanader u prvom trenutku opirao tom zahtjevu, no tada je bio suočen s ultimatumom: ako se odmah ne povuče, pustit će se u javnost dokumenti koji su tu na stolu i koji ga osobno kompromitiraju, i za njega je bolje da ode bez tjeranja inata. Argumenti moćnih međunarodnih dužnosnika bili su takvi da je Sanaderov egocentrizam morao popustiti pred racionalizmom, ali to se još dva tjedna nije vidjelo. Premijer se - u javnosti i u svome bliskome krugu - nastavio ponašati kao da će vladati još dvadeset godina, dogovarao je dugoročne akcije i imenovanja koja zahtijevaju proceduru, jednog istaknutog člana HDZ-a nagovarao je da prihvati položaj ambasadora u Ujedinjenim nacijama umjesto kompromitiranoga Nevena Jurice, i tako dalje. O tome što se zapravo sprema učiniti nije puštao apsolutno nikakve signale. “Šok i nevjerica” uslijedili su tek prvog srpnja 2009. godine, trinaest dana nakon seanse u Bruxellesu.

Podnio je ostavku naprasno i bez ikakvoga obrazloženja, iako je još dan ranije javnost bila uvjerena da je njegova moć apsolutna i nedodirljiva, da suvereno kontrolira i državu i paradržavne mehanizme, i privredu, i pojedine medije, i tokove novca. Počelo se, kako rekosmo, intenzivno spekulirati o razlozima: otjerali su ga protivnici u vrhu HDZ-a, Šeks je organizirao puč, privatno se ne osjeća dobro, muči ga nekakva bolest, ucjenjuju ga videovrpcama iz osobne sfere, “pobjegao” je od ekonomske krize s kojom se ne može nositi, i tako dalje. Neki od tih motiva imali su i značajnu javnu uvjerljivost, posebno spekulacije o sukobu u predsjedništvu stranke oko afere “Kamioni” i smjene Vladimira Fabera s položaja ravnatelja policije. Mnogi su u primisli, dakako, imali i “međunarodne faktore”, ali od tih faktora u javnost nisu dolazile nikakve druge poruke osim kurtoaznoapstraktnih, ništa za što bi se publika i analitičari mogli čvršće uhvatiti.

Nekakve znakovitije, iako vrlo uvijene poruke uputio je samo američki veleposlanik Bradtke, sudionik predočenoga briselskoga skupa. Stipe Mesić upitao ga je na oproštajnom susretu - jer Bradtke je napuštao dužnost u Hrvatskoj - može li mu konkretno reći zašto je Sanader otišao, na što je veleposlanik uz smiješak samo raširio ruke, kao da želi reći: “Eto, događa se.” Njegovo izbjegavanje da komentira tako važan događaj moglo se shvatiti kao specijalan komentar po sebi. Osim toga, u govoru u zagrebačkoj ambasadi na proslavi Dana nezavisnosti, ujedno i svome oproštajnome govoru, u povodu Sanaderove ostavke Bradtke je diplomatski izjavio da “političari dolaze i odlaze, ali to ne će imati utjecaja na američkohrvatske odnose, koji će se još bolje razvijati”. Iz svih tih gesti moglo se razabrati da je veleposlanik sa Sanaderovim odlaskom u najmanju ruku suglasan. Nova kvaliteta odnosa s Amerikom potvrdila se vrlo brzo na pitanju slovensko-hrvatskoga spora, koji se - odmah nakon Sanaderova odlaska - pod američkim utjecajem naglo počeo rješavati. Američka politika zaključila je da se ne radi o malome bilateralnome problemu oko mora, nego o pitanju koje može zakočiti razvoj cijele američke strategije u regiji, i koje se mora brzo apsolvirati. Nakon Sanaderova odlaska došlo je zapravo do eksplozije poboljšanja odnosa i s Amerikom i s Europom, Angela Merkel brzo se sastala s Jadrankom Kosor, a nova hrvatska premijerka počela je i od drugih europskih lidera dobivati otvorene pohvale. Sve to implicitno sugerira da je Sanaderova ostavka doista izvedena u međunarodnome aranžmanu. Saga o briselskome sastanku, na kojem je definirana Sanaderova politička sudbina, pokrenula je i spekulacije o sadržaju dokumenata koji su činili bazu za Sanaderovu eliminaciju. Na temelju čega je gospodin Sanader bio suočen sa spomenutim ultimatumom? Što je bilo u papirima?

PRISLUŠKIVANJA SLOVENSKE TAJNE SLUŽBE SOVA

U fenomenologiji dokumenata dominiraju dvije teme. Prva govori o preuzimanju austrijske Hypo banke od strane njemačke (bavarske) Bayerische Landesbank. U procesu preuzimanja detaljno je pregledano poslovanje Hypo banke, i otkriveni su vrlo sumnjivi računi u Švicarskoj i Lihtenštajnu, za koje se smatralo da se mogu povezati sa Sanaderom. O tim računima obaviještena je i (njemačka kancelarka) Angela Merkel. Nacional je, na temelju informacija iz vrlo obaviještenih bankarskih krugova, već pisao o tome da se u Austriji vodi istraga o velikim transakcijama Hypo banke, koja obuhvaća i poslovanje s hrvatskim klijentima. Radilo se o “nizu sumnjivih računa poveza nih s poslovanjem Ivića Pašalića i Vladimira Zagorca”, uz specijalan dodatak: “dvanaestak njih s intervencijama Ive Sanadera”. Druga tema odnosi se na poslove s energentima, o kojima je prve pozadinske informacije dobila slovenska tajna služba Sova, koja je - smatra se - Sanaderove telefonske komunikacije počela prisluškivati još 2004. godine, kad je vodio pregovore s Janezom Janšom o Piranskom zaljevu. O prisluškivanjima Sove u Sloveniji se svojedobno podigla poprilična buka, povele su se i istrage o suspektnim protupravnim aktivnostima, no kad je o Sanaderu riječ, ona su se nastavila.

Navodno se preko njih doznalo za Sanaderove tajne poslove s naftnom posredničkom tvrtkom čije je sjedište u Ljubljani, a vodi je čovjek albanskog porijekla (o kojem je Nacional nedavno objavio članak). Na sastanke s tim naftnim trgovcem u Sloveniju su dolazili ljudi iz Hrvatske; jedan od sastanaka održan je u hotelu u Grosuplju, a snimila ga je Sova. Informacije o tim komunikacijama stigle su i od ruskih naftnih krugova, koji su počeli upozoravati na moguće nezakonitosti.

UTJECAJ JADRANKE KOSOR NA SANADEROV NERVNI SUSTAV

Postoji verzija da je Sova informacije najprije pokušala iskoristiti za slovenske potrebe, tj. za ucjenjivanje hrvatskog premijera, no potom ih je ipak proslijedila američkim i europskim tajnim službama. One su uvrštene u dokumente kojima je gospodin Sanader, navodno, bio prisiljen na bezuvjetnu ostavku. I oko njegova nasljednika stvari se nisu razvijale glatko. Govorilo se da je Sanaderov izbor bio Damir Polančec, no rečeno mu je da to ne dolazi u obzir. Na scenu je tada stupila Jadranka Kosor, i za sve one koji su utjecali na Sanaderov odlazak pretvorila se vrlo brzo u pozitivno iznenađenje. Uz američko posredovanje dogovorila se sa Slovenijom o moru, i potom započela prepoznatljivu akciju protiv korupcije koja je zahvatila mnoge Sanaderove ljude od povjerenja. Na tome je osvojila i međunarodnu i domaću podršku, no utjecala je i na stabilnost Sanaderova nervnog sustava. Bivši premijer je nakon smjene Polančeca, otvaranja Kalmetinih afera itd. shvatio da ugodna, neometana mirovina na jahti nije njegova zadana budućnost. U nastupu panike iskoračio je tad iz tišine i pokušao u HDZ-u provesti revoluciju protiv svoje nasljednice, no pokušaj je brzo i neslavno propao, ne samo zbog političke snage koju je u međuvremenu stekla gospođa Kosor, nego i zato što argumenti ili dokumenti, na temelju kojih je Sanader bio prisiljen na odlazak, na međunarodnoj pozornici vrijede i dalje. Predstavili smo ovdje inačicu zbivanja oko gospodina Sanadera o kojoj se vrlo ozbiljno govori u visokim političkim krugovima, i koja ostavlja iznimno uvjerljiv dojam,nacional.hr.